Kultna predstava „Dogvil” reditelja Kokana Mladenovića, jedna od onih koja „tuče u pleksus“, preksinoć je u Dvorani „Park” u Herceg Novom otvorila Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti (HAPS). Publika je u više navrata izvođenje „prekidala” aplauzom, a vanrednu predstavu i glumačke bravure na kraju nagradila frenetičnim aplauzima, vraćajući glumce u više navrata na scenu.
Autore „Dogvila”, pozorišnu adaptaciju scenarija istoimenog filma Larsa fon Trira, najviše zanima specifična psihologija izolacije koja ostavlja dugoročne posljedice na mentalni sklop pojedinca i zajednice u izolaciji. Mladenović baca rukavicu u lice, postavljaći pitanje šta je Dogvil i da li bez obzira na pojedinačne izolovanosti zajednica, zapravo čitav svijet predstavlja Dogvil.
Uz, praktično, konstataciju da zlo uvijek generiše zlo, vrsni reditelj ukazuje da zlo u stvari počiva na ćutanju kojim se sistem Dogvila održava u životu. U pobuni, onoj javno izrečenoj i demonstriranoj, prepoznaje izlaz. No, pbuna ne biva bez kolektivnog osvješćivanja… Ali, matrica sistema Dogvila ima nevjerovatnu moć transformacije i pobunu gotovo unaprijed guši. Mladenović takođe postavlja pitanja granice između empatije, razumijevanja, moralnosti i nagonske samoodbrane od zla.
Zbog toga „Dogvil” u kojem glume Branislav Trifunović, Milica Janevski, Tamara Aleksić, Milica Majstorović uz muziku koju uživo izvodi Vroom (Andrijana Belović, Jamal al Kisvani, Marko Grubić i Ivan Lalić) ispituje granična stanja društvenog ponašanja i individualne psihologije, na način da se kreće tankom linijom između koncerta, pozorišne predstave i filma.
„Dogvil” je scenski komad koji je pozorišna predstava koliko i koncert, jer se narativ predstavlja glumom, koncertnim izvođenjem i interakcijom sa videom, odnosno scenama na velikom platnu, koje dominira scenografijom.
Koncept ovogodišnjeg HAPS-a, odnosno zajednički imenitelj predstava je žena, a Stevan Koprivica, selektor Festivala, obrazlaže i zbog čega se odlučio za „Dogvil”.
- Mladenović koristi istoimeni film kao premisu za samosvojnu priču o surovosti, netoleranciji, stigmatizaciji, malignitetu provincijalne sredine, koji se može čitati i kao šira metafora svijeta u kojem ne postoji empatija. Jedna mlada žena sklonište od muke potraži u malom ušuškanom gradu, gdje postoji pretpostavka plemenitosti i utjehe. Ali, tim činom ona ulazi na vrata pakla. Mladenović dosljedno svom pobunjeničkom i angažovanom rediteljskom rukopisu, pravi uzbudljivu i „prozivačku“ predstavu, a sublimativnim postupkom objedinjuje više različitih likova i dramskih funkcija u tri glavna toka: sudbina prognane žene, odnos zajednice prema drugosti, intimno i lično zrno zla koje kulja u sredinama zaparloženog i dogmatizovanog duha, kazao je Koprivica.
Glumac Branislav Trifunović je nakon predstave izjavio da se ona odnosi na sve koji žive na području bivše Jugoslavije.
- Ukoliko smo zadovoljni takvim sistemom, onda nešto nije u redu sa nama. Volim tip društveno angažovanog teatra i umjetnosti. Kada se nakon 10 godina budem osvrnuo na to, onda mogu bar sebi reći da sam nešto makar pokušao da uradim, kazao je Trifunović.
K.Matović